https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Tvrtko_Milovi%C4%87

Tvrtko Milović, Najstroži centar, Kiseljak (2026)

23/10/2026

TRI NELEGITIMNA PREDSTAVNIKA: DVA NISU NI BILA NA IZBORIMA A TREĆI JE GUBITNIK

Neupitnom pobjedom HDZ na izborima, Hrvati konačno mogu očekivati svoj identitet, ravnopravnost i novi izborni zakon.

Za razliku od prethodnih 20 godina kada je HDZ bio snažno fokusiran na druge teme, za koje njihovi kmetovi nisu dostojni ni da čuju, konačno je došlo vrijeme da se usmjere na izborni zakon.

Nekada davno, dok sam i sam vidio loš izborni zakon kao uzrok neravnopravnosti Hrvata, HDZ je marljivo čekao 20 godina da ode Željko Komšić pa da se stvarno pozabave ovim pitanjem.

Moj, a zatim i njihov prijedlog je jednostavan - Hrvati trebaju birati svoje predstavnike.

Međutim, ja sam jednu stvar pretpostavljao, a oni su je mudro, poput druga Staljina, prešutjeli: izbor mora biti slobodan.

Pretpostavljati slobodu izbora jednako je pretpostavljanju legitimnog predstavljanja.

Ustavotvorci u Daytonu su pretpostavljali da svaki član Predsjedništva treba biti legitimni predstavnik konstitutivnog naroda. Zato imamo tročlano a ne bilokojidrugibrojčlano Pedsjedništvo.

Međutim, Lagumdžija je primjetio da nigdje ne piše legitimitet što mu je otvorilo vrata kršenju legitimiteta.
Baviti se legitimitetom a zanemariti slobodu izbora u novom izbornom zakonu je uvod u gaženje slobode kao takve.

Novi izborni zakon, prema načelima s kojima je HDZ već izlazio u javnost, trebaju osigurati legitimitet izbora. U praksi bi to osiguralo onoj stranci koju podrži Hrvatska sa stotinjak milijuna eura, čitavim kabinetom ministara u dnevnim posjetama predizbornim skupovima, stranci koja raspolaže svim proračunskim sredstvima, javnim poduzećima, medijima i doslovno svim ostalim društvenim resursima - sigurnu pobjedu.

Za neku eventualnu opoziciju, izborni zakon bi samo značio da ih HDZ neće optužiti za izdaju.
Možda.
Njihove šanse za pobjedu, bez obzira na kandidata, uvijek će ostati 0%.

Stoga, novi izborni zakon, poput staroga, za Hrvate ne znači mnogo.

Ne zato što mogu spavati mirno jer njihove interese i kulturu ne predstavlja neka budala poput Komšića, nego zato što čitav sistem ostaje isti.

Jedina izmjena koja Hrvate treba zanimati je kompletna izmjena sistema u kojem više neće biti tročlanog Predsjedništva.
Hrvati umjesto desetak očajnih kadrova na pozicijama trebaju jednu ili dvije osobe koje imaju direktni a ne posredni legitimitet!

U ovom trenutku sav hrvatski legitimitet i politička moć kao konstitutivnog naroda u rukama je čovjeka koji uopće nije bio na izborima.

Moć tog jednog čovjeka ne izvire iz izborne volje građana, nego njegove kontrole nad relativno malim brojem ljudi u vrhu stranke.

Kod Srba je stvar ista a kod Bošnjaka slična. Ovaj izborni zakon, a izmijenjen pogotovo, svu političku moć u BiH daje trojici ljudi koji uopće nemaju osobni izborni rezultat.

Bosnom i Hercegovinom će upravljati tri osobe od kojih dvije nisu ni bile na izborima a treći je sramotno poražen.

Njih na pozicije predsjednika stranaka bira mali broj stranačkih poslušnika koji za svoje pozicije i moć odgovaraju isključivo tim istim predsjednicima!

Mijenjati izborni zakon na način da im dodatno olakša kontrolu nad izbornim procesom legalizacija je samog uzroka ovakvog stanja u državi.

Ako netko nije primjetio, Bosna i Hercegovina se nalazi u postOHRovskom stanju. Nema više ni veleposlanika SAD. Nema više nikog koga zanima kakvu ćemo državu napraviti.

Nema više ni izbora koji slijede. Nema ništa izvana što će spasiti BiH od nelegitimnog trojca da je poklopi.

A kada izmjenimo Izborni zakon, i kada oni najlegalnije preuzmu kontrolu, neće više biti nikoga ni da se žali.

20/10/2026

BOŠNJACI U PAKLU DIPLOMACIJE

Željko Komšić prvi put je „zapeo za oko“ široj javnosti kada je, ničim izazvan, dao ostavku na poziciju Veleposlanika u Beogradu krajem 2002. godine. Ovo je bilo neobično jer je do tad bilo nezamislivo da bilo tko daje ostavku na nešto dok ga muka ne natjera.

U jednom neformalnom razgovoru godinama poslije Komšić je ovu odluku komentirao „pa da mi jedan Mladen Ivanić bude šef!?“ s prepoznatljivim izrazom gađenja. Za one zaboravne, to je vrijeme kada je Ivanić bio četnik u Sarajevu.

Osim Komšićeve političke karijere u usponu, ovaj potez bio je najava kako će izgledati Komšićeva vanjska politika prema susjedima.

Od preuzimanja pozicije hrvatskog člana Predsjedništva 2006. pa praktično do danas, Komšić je činio sve kako bi razorio diplomatske odnose BiH i Hrvatske. Zagovaranjem neprijateljskog narativa prema Hrvatskoj, u kojem je poslijeratna Hrvatska, bez obzira na vladajuću garnituru jednako agresivna prema BiH kao i Tuđmanova Hrvatska, Komšić je pedantno i predano zatirao svaki mogući vid suradnje i komunikacije Hrvatske i – Bošnjaka.

A u vakuumu diplomatskih odnosa dvije zemlje otvorio se ogroman prostor za lokalni HDZ. Sve ono što su dvije države trebale rješavati i komunicirati, monopolistički je kontrolirao Dragan Čović.

Vlasti u Hrvatskoj su se smjenjivale, Komšić je dosljedno spaljivao mostove, i sprječavao gradnju novih. A Čović je bio tu da preuzme poslove koje su po definiciji pripadale službenom Sarajevu.

Sve sastanke koje je Komšić, kao hrvatski član Predsjedništva, trebao i mogao održavati, održavao je Čović. Namjerno ili ne, Komšić je na ovaj način isporučio Čoviću daleko veći utjecaj nego što mu je oteo uzmajući fotelju u Predsjedništvu.

Ako je nekome razumljivo da lokalni HDZ ima kontrolu nad diplomatskim odnosima dvije države, nikako nije razumljivo da Bošnjaci, kao nacija i državotvorni narod – nemaju nikakav odnos sa Hrvatskom!

Ni jedan bošnjački lider, nakon 2006., nema nikakvu komunikaciju sa hrvatskim predsejdnikom ili premijerom. Bilo je nekoliko sastanaka Izetbegovića i Konakovića sa Plenkovićem, ali uvijek uz majčinski nadzod Dragana Čovića.

Bošnjački narod, u povijesnom sukobu sa Srbima, nema mnogo izbora kada su u pitanju saveznici. Međutim, bošnjačko vodstvo ne samo da ne vidi u Hrvatima saveznika, nego su svoje interese dvadeset godina prepustili Željku Komšiću i njegovom jutarnjem raspoloženju. A on, srčan kao i uvijek, prema Hrvatskoj se odnosio kao prema Srbiji – zgodnom temom za skupljanje političkih bodova.

Sada, kada je Komšić na izlaznim vratima političke relevantnosti, Bošnjacima se iznenada otvara mogućnost da uspostave odnose sa Hrvatskom, pa i Srbijom ako budu pametni. Pitanje je samo tko će prepoznati važnost trenutka.

Bošnjaci graniče s dva naroda. Načelno su usmjereni prema Europi, pa je, opet načelno, njihov prioritetni interes imati dobre odnose s Hrvatskom. Nagrada bi mogla uslijediti relativno brzo, u obliku izmjene odnosa na graničnim prijelazima prema nositeljima BH pasoša.

Druga opcija je nastaviti Komšićevim stopama i zadržati Bošnjake u kompletnoj izolaciji.

18/10/2026

7000 dana pod HDZ-om.

Tko je čitao 7000 dana u Sibiru od Karla Štajnera, možda mu je zanimljivo bilo kako je u paklu sovjetskih gulaga postojao neki privid građanskih prava. Tako su pothranjeni, promrznuti i maltretirani zarobljenici uvijek imali osiguranu - zdravstvenu skrb!
Nerijetko su se na izmišljene bolove mogli izvući dan-dva od radne obaveze.

Očekivano, zdravstvena skrb bila je jadna i primitivna i često se svodila samo na par sat ležaja. Ali političkim zarobljenicima Staljinizma nekad je i to bilo dosta.

Odavno sam primjetio kako hrvatsko političko tijelo u BiH, bez posebne prisile, samo klizi u Staljinizam. Težnje našeg naroda za “pravednim izbornim zakonom” me podsjećaju na Štajnerovu borbu za čistim plahtama.

Potpuno trivijalan problem predstavlja se kao najvažniji. Naravno, zarobljenicima staljinizma nije zamislivo da se bave nečim što vjeruju da ne mogu promijeniti. Pa se zarobljenici Gulaga bore za čiste plahte a Hrvati u BiH za pošten izborni zakon.

Josif V. Stalin je u svom Ustavu iz 1936. lijepo definirao izborna prava. Svi mogu birati i biti birani, osigurana tajnost glasovanja, žene imaju pravo glasa… nema tu šta. Zakon ko bombon.

Međutim, tko ne glasuje kako mu se kaže - gotov je!

Od svih problema Sovjetskog saveza, Izborni zakon bio je najmanji. Ali ako bismo bacili tisuću parlamentaraca HDZ-a u Staljinov sovjetski savez na analizu problema sovjetskog društva, oni bi vjerojatno zaključili da je problem nepošten izborni zakon koji onemogućuje malobrojnim Bjelorusima legitimnog predstavnika u CK.

Tužno je gledati visoke funkcionere HDZ-a koji dvadeset godina samo melju o identitetu, ravnopravnosti i izbornom zakonu a da ne znaju gotovo ništa o izbornom zakonu.

Demokratsko društvo se manifestira slobodnim izborima. Izborna pravila (ili zakon) su tek tehnički propis koji definira logistiku održavanja izbora, način glasovanja i metode izračuna mandata.
Staljnu nikakav problem ne bi bio bilo kakav izborni zakon kada je kontrolirao sve ostalo.

Znate tko još kontrolira sve ostale segmente života?
Tko to kontrolira zakonodavnu, izvršnu i zakonodavnu vlast? Tko upravlja svim proračunima države, entiteta, kantona i općina? Tko imenuje rukovodstva javnih poduzeća, direkcija, uprava i agencija? Tko dijeli proračunska sredstva poduzećima, udrugama, organizacijama i pojedincima? Tko zapošljava kadrove u svim navedenim subjektima? Tko ima apsolutnu podršku Hrvatske i Katoličke Crkve?
Pitam se…

Koliko je onda zaista bitan Izborni zakon?

Bitan je samo onda kada je sve ostalo posloženo u demokratskom društvu.

Kritičarima koji od sve vode na svijetu vide samo njenu površinu, Izborni zakon je osnovni uzrok što nemamo opoziciju. Svi oni trideset godina kao glasuju za HDZ ljutiti što nema Izbornog zakona kako bi mogli demokratizirati društvo.

Čitav HDZ sastavljen je od ljudi koji su u njega ušli da bi “mijenjali stvari iznutra”. A svi glasači HDZ-a “mrze Čovića i HDZ” ali moraju glasati za njih iz “straha od muslimana”.

Samo ih je jučer bilo stotine koji su spremni mijenjati svijet, samo da se “već jednom izmijeni taj izborni zakon”.

Kao da će po novom izbornom zakonu opozicija procvjetati a sami HDZovci reći da nema više potrebe da upravljaju svime i da ostavljaju konce društva novim, svježim generacijama.

Izjednačavanje Sovjetskog saveza i sistema u kojem žive BH Hrvati je svakako pretjerano. Ali prema stvarnim mogućnostima demokratskog utjecaja na vlast - režimi su potpuno isti.

17/10/2026

NOVI IZBORNI ZAKON JE POLITIČKI KRAJ HRVATA U BIH

Više od dvadeset godina je prošlo od početka kultne kampanje Slobodana Vaskovića ispred zgrade vlade Republike Srpske i najave skorog pada režima Milorada Dodika.

Vasković je umro a Dodik - nikad jači.

U istoj emisiji u isto vrijeme su najavljivali i Čovićev pad. Ali za razliku od Vaskovića, Bakir Hadžiomerović nije umro nego je postao direktor FTV i od HDZ-a dobio 12 milijuna KM. Neovisnost medija je skupa.

Treba li napomenuti da je i Čović, u svom entitetu, nikad jači.

Dvojica Nikad jačih tako su formirali koaliciju jakih.

Analitički gledano, nikad nisu bili povoljniji uvjeti da Čović istjera svoje izmjene izbornog zakona.

Bošnjačke stranke moraju se boriti za naklonost Nikad jačih.
Međunarodna zajednica više nije faktor. Čović ima člana u Predsjedništvu. Ni tehnička vlada nije problem. Komšićeva građanska država je spala na moljakanje Fejzića i Izetbegovića da ga proguraju u Dom naroda.
Praktično, Bošnjaci nemaju nikakve karte u rukama. O njihovoj diplomatskoj snazi i saveznicima izvana ne treba ni trošiti riječi.

Jedino što mogu jeste pristati na izmjene Izbornog zakona, i onda se praviti mutavi poslije formiranja vlasti pa blokirati.

A sad ono najvažnije: što Hrvatima zaista znače izmjene Izborbog zakona kako se za njih zalaže hrvatska elita u BiH?!

Znači prelazak iz Boljševizma u Staljinizam.

Važeći izborni zakon ne umanjuje potencijal HDZ-a da gospodari hrvatskim društvom u procentu 100%. Na posljednjim izborima smo vidjeli rezultate višedecenijske kontrole svih proračuna, svih javnih poduzeća, svih procesa upošljavanja, svih natječaja vlade RH prema Hrvatima u BiH i naklonosti katoličke crkve. HDZ prema postojećem zakonu kontrolira doslovno svaki segment života Hrvata u BiH bez izuzetka.

U kontekstu demokratizacije društva, Hrvati u odnosu na Bošnjake djeluju kao feudalno društvo.

Izmjenama Izbornog zakona kojim bi onemogućili (ili značajno umanjili) utjecaj Bošnjaka na izbore hrvatskog člana Predsjedništva i zakonodavnih tijela gdje su predviđeni legitimni predstavnici Hrvata, HDZ ostvaruje praktično neometanu i trajnu kontrolu nad cjelokupnim životom svih Hrvata u BiH.

Priče HDZ-ovih “analitičara” kako su izmjene Izbornog zakona neophodne za demokratizaciju Hrvata su obične laži. Izmjene izbornog zakona svode opoziciju na trabante s jednim općinskim vijećnikom. Ne postoji način da bilo tko izvan HDZ-a konkurira bilo kojem kandidatu na izborima, po ovom, a posebno ne po izmijenjenom zakonu.

Po novom Izbornom zakonu Franjo Tuđman bi izgubio od Čovićevog kandidata u vegetativnom stanju.

Resursi kojima HDZ raspolaže sada, i zakonski okvir kakvom teže daje im apsolutnu kontrolu nad cjelokupnim izbornim procesom. Zauvijek.

Ovo ne znači da treba omogućiti Bošnjacima da biraju hrvatske predstavnike. Ovo jednostavno znači da izmjene Izbornog zakona moraju biti daleko opsežnije od pukog olakšavanja HDZ-u da zagospodari Predsjedništvom BiH.

Izmjene Izbornog zakona moraju ići u smjeru ojačavanja društvenog i političkog pluralizma Hrvata. A ni Srbima ne bi štetilo.

U ovom trenutnku bilo kakvo opoziciono djelovanje kod Hrvata ravno je izopćenju iz društva. O realnom utjecaju opozicije na političku zbilju neozbiljno je pričati.

Na žalost, trenutno u BiH ne postoji međunarodna ili druga politička grupacija kojoj je stalo do demokratizacije hrvatskog društva a kako smo vidjeli, ni samo hrvatsko društvo nema snage iznjedriti bilo kakvu političku snagu koja bi se suprotstavila općem monopolu koji pripremaju Nikad jači.

Od bošnjačkih stranaka može se očekivati samo opstrukcija izmjena zakona kao takvog, ali nipošto suvisao prijedlog koji bi zaista omogućio Hrvatima, pa i Srbima, da uživaju u blagodatima slobodnog društva kakvo je njihovo.

U nekom drugom vremenu pozvao bih (hrvatske) intelektualce da podignu svoj glas protiv ovakve staljinizacije društva ali bojim se da su svi intelektualci na nekom budžetu.
Nema više ni medija. Nema ni jedne udruge, organizacije ili pojedinca koji će dići glas protiv stanja u kojem se hrvatsko društvo u BiH nalazi, i još važnije, tko smije dići glas protiv Izbornog zakona kakav nam se sprema.

Ostaje samo nadati se upornosti bošnjačke destrukcije.

14/10/2026

AKTUALNO I EKSKLUZIVNO - SULEJMAN TIHIĆ

Bila je rutina na kraju svake godine pitati političare da analiziraju godinu "iza nas". Snimio sam Sulejmana Tihića koji je analizirao tu, i narednih dvadeset godina unaprijed.

Trebalo mi je neko vrijeme da ovo montiram, ali poruka je jasna.

Tko pogodi godinu snimanja ima kavu od mene :)

11/10/2026

POPRAVLJEN LIFT - PRVI KONKRETAN REZULTAT KOMŠIĆEVE ZEMLJE LJILJANA

Kao posljednju odluku u svojoj 25 godina dugoj karijeri u visokoj politici, i ujedno kao obećani nastavak borbe za građansku BiH, Željko Komšić odlučio je uplatiti 12.600 KM javnih sredstava za popravak lifta u vlastitoj zgradi!

Ovo je najkonkretniji i najpošteniji potez u njegovoj višedecenijskoj borbi protiv nacionalizma, fašizma i nacizma. Jer kako će zlatni ljiljan doći do građanske BiH ako ne može do vlastitog stana?!

Još i danas odzvanjaju njegove snažne poruke protiv srpsko-hrvatske dominacije u Predsjedništvu i izvjesnog raspada BiH ako on ili njegov Kovačević ne pobijede.
Oni naravno nisu pobijedili, a od svih mjera protiv raspada BiH, Komšić je krenuo od teta Anđelke kojoj nedostaje baš tih 12.600 KM da popravi lift.

Čitajući objašnjenje iz njegovog kabineta, stječe se dojam da Komšić nikad i nije bio u svojoj zgradi. Propćenje kao da je pisao netko tko ne izbacuje svoje susjede iz vlastitog stana…

Komšić na ovaj način bijedno završava svoju ionako bijednu političku karijeru. Njegova ostavština tako će se svesti na jedan popravljen lift i zahvalno pućanstvo iz haustora.

I pošteno je da netko tko karijeru započne obranom svog haustora u patikama završi karijeru popravkom lifta u haustoru.

Gdje si bio, šta si radio? Ma oko haustora nešto malo…

Ali, gledano s pozitivne strane, sada kada je pokopana Lagumdžija-Komšićeva građanska Bosna, otvara se prostor za jednu drugu, poštenu i prirodnu građansku BiH. Jer imajte na umu da se vlast u BiH oduvijek dominantno formirala prema građanskim načelima.

10/10/2026

Petar Jukić - Kako su uništili hrvatski narod u Kaknju

Preminuo je Petar Jukić, umirovljeni kakanjski župnik. Prije 7-8 godina radili smo intervju nakon što sam već neko vrijeme intenzivno pisao o hrvatskoj zajednici Kaknja i Vareša.
Petar je prije svega imponirao intelektom i ljubavlju prema svom narodu. Ali ono što je najbitnije, u današnjoj eri kukavica, Petar se nije ustručavao reći sve ono što misli.
Nisam siguran hoće li dobiti priznanje koje zaslužuje od Kakanjaca, i je li ova zajednica uopće sposobna artikulirati neko priznanje nekom.
Ono što ja mogu sa svoje strane jeste ponovo objaviti intervju i nadati se da u ovom narodu još ima ovakvih ljudi i još medija sposobnih da ovakve ljude nađu i naprave smislen razgovor s njima.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

30.05.2017., Dnevnik.ba

Nekada bujajuća katolička zajednica sa preko 16.000 vjernika, kakanjske župe danas broje jedva 3000 katolika, uglavnom starije životne dobi. Živući svjedok propasti svoje, kakanjske, ali i susjednih župa, je monsignor Petar – Pero Jukić. Danas umirovljeni svećenik u svećeničkom domu u Sarajevu, mons. Jukić se detaljno prisjeća svega što je prethodilo propasti katolika Kaknja.

Govorite otvoreno i iskreno, kako se i aktivni svećenici rijetko usuđuju. Smijete li to tako govoriti?

„Gađali su me iz snajpera. Htjeli su me ubiti. Prijetili mi. Ubijali su mi vjernike. Protjerali mi narod. Ne mogu mi ništa. Sve zapiši kako kažem.“

I danas mnogi svećenici, fratri posebno, vole za svu nesreću Hrvata kriviti – Hrvate. Za razliku od takvih, Jukić kaže da njegovi Kakanjci nikom zla nisu nanijeli, i ničim nisu zaslužili da im se dogodi što se dogodilo.

„Prve napetosti su bile sa Srbima. Oni nisu bili slabo organizirani. Na poslu ih se počelo šikanirati, na ulici vrijeđati. Već krajem 91. su mnogi Srbi, posebno oni iz grada počeli seliti. Nešto kasnije, vlasti su im zabranile odlazak, ali pritisak izbjeglica na njih je bio prevelik.

Poslije odlaska Srba, odnosi muslimana prema Hrvatima su jako zahladnili. Prva situacija je bila sa izbjeglicama iz župe Čemerno Srednje u Ilijašu. Odatle je 3.000 izbjeglica Hrvata došlo u Kakanj. Razmješteni su po našim kućama. Ipak, dio je razmješten u muslimanska sela koja su graničila s HVO. Vlasti su tako htjele spriječiti moguće napade HVO tako što stave Hrvate u kuće, ali je to loše prošlo. Zabilježeni su nasrtaji, pa i silovanja djevojaka.

Onda smo se mi organizirali i sve te naše ljude izvukli i smjestili u hrvatske kuće u Kaknju. To muslimanima nije bilo baš drago.“

Ipak, ništa nije slutilo na ono što slijedi!?

„Na svetog Antu, 13.06.1993. uslijedio je veliki napad na Hrvate. Sve je u jednom danu eksplodiralo. Napali su od Zenice do Visokog. Na naše ljude se sručio napad sa svih strana. Grmilo je i pucalo. Kroz grad su prolazili sa zelenim trakama na čelu, vrištali, vikali „allahuegber“. Tada je protjeran čitav HVO i sve naše institucije. Zajedno sa izbjeglicama do tad sam imao 8000 župljana. Većina je protjerana taj dan.

Prije velikog napada u cijeli kakanjski kraj se slilo mnogo izbjeglica iz Istočne Bosne. Znamo da su im obećane srpske kuće i stanovi, ali poslije protjerivanja Hrvata postalo je jasno da su im obećani bili i hrvatski stanovi i kuće.

Tog 13.06. kod mene u župnu kuću došao je izvjesni komadant Adem Šaran sa vojnicima. Rekao mi je kako su se u Vukanovićima mještani (Hrvati, op. a.) organizirali i pružaju otpor. Od mene je tražio da krenem s njima i da im kažem da se predaju, inače će spaliti selo i sve pobiti.

Ja sam znao da ako odem s njima bit ću izdajnik svog naroda. Drugo, mogu me ubiti pa kasnije reći kako su me ubili Hrvati iz Vukanovića. Dao mi je 15 minuta vremena da se spremim i da će doći po mene.

Odlučio sam otići do komandira policije, Keme Brotlije. S njegovim sam se ocem znao, bio je hodža. Dolazio kod mene često kada je tražio da Hrvati glasaju protiv komunista. Bili smo dobri nekada. Kada su krenule napetosti s muslimanima svi su oni prestali dolazit i pozdravljati, pa i Brotlija.

Ali ja sam Kemi svakako otišao. Došao sam ga tražiti za mišljenje, a ustvari sam samo htio da prođe onih 15 minuta. I tako ja pitam Kemu trebam li ja ići u Vukanoviće ili ne. On je meni nešto objašnjavao, a ja sam sjedio i sjedio. Nakon izvjesnog vremena sam krenuo nazad u župni ured. A tamo su me obavijestili da je Šaran bio, nije me našao i zatim otišao prema Vukanovićima.

Gore su napravili lom. Upali su u selo. Sve zapalili, pobili neke ljude, protjerali, crkvu zapalili...

Ništa bolje nije bilo Hrvatima koji su ostali

Andriji Šimiću, jednom našem veseljaku koji je pravio rakiju i volio popit, i koji je imao invalidnu kćer, su jedno večer upali u kuću. Premlatili i njega i ženu i kćer. Pitali ga ima li rakije. Kad im je rekao da ima, rekli su mu da je u muslimanskoj državi alkohol zabranjen. Prolili mu pet litara a sve ostalo što je imao odnijeli.

Loše je prošao i Luka Hrgota. On je držao volove. Kad je vidio da otimaju ljudima, on proda volove susjedu. To večer mu upadnu u kuću, prebiju i njega i ženu i uzmu pare. Onako krvav se spusti u Dom zdravlja a tamo ga nisu htjeli primiti. Onda je došao kod nas u župni ured pa su ga sestre previjale. Čim je čovjek prizdravio pobjegao je iz Kaknja.

Ni meni nije bilo sigurno. Jedno večer su pucali snajperom u moju sobu. Metak pogodio štok, proletio kroz sobu i zabio se u zid“

U to vrijeme, kako objašnjava Jukić, ubijeno je mnogo ljudi. Sjetio se samo nekih, Nedjeljka Duvnjaka, Ive Miočevića, mladića Marka Filipovića, dvije starije žene iz Haljinića od kojih je jedna silovana, Ivo Knežević poslije rata... nitko nikad nije odgovarao.

„Poseban je problem bio što su noću išli po hrvatskim kućama i momke odvodili na prve crte prema HVO. Nitko nije želio ići u Armiju BiH, nisu mogli biti sigurni hoće li ih ubiti pa okriviti HVO. One koji nisu htjeli na liniju trpali su u logore. Posebno uglednije i viđenije Hrvate.

Bila su tri logora. Prvi u motelu na ulazu u Kakanj, drugi je bio u objektu Strojno, pri rudniku, a treći je bio u Muzičkoj školi u Zenici. U muzičkoj školi su ih držali džihadisti. Jednog Bojića su i ubili tamo. U Strojnom su mi dozvolili samo da pogledam naše ljude kroz rešetke. A u motel mi nisu dali pristup.

Bio je jedan hodža, Sulejman. Ima kuću blizu crkve u Kaknju. Često dolazio kod mene pred rat. Bio kao kućni prijatelj. Imao nekih problema sa svojom ženom. I s drugim ženama. Od mene posuđivao marke. Nekad bi vratio, nekad ne. Taj Sulejman kad bi me vidio na ulici s pedeset metara bi me dozivao, trčao meni da me pozdravi i grli.

Jednom prilikom u ratu stojim na pločniku ispred crkve, i on ide u mom smjeru. U uniformi, kalašnjikov uz njega. Prolazi pored mene, umalo da me očešao, ali neće ni da pozdravi, glavu okrenuo.

Ljudi koji su bili zarobljeni u tom motelu mi pričali da ih je on posebno tukao. Taj hodža Sulejman.“

Što je bilo s imovinom onih koji su otišli?

„A to se pljačkalo. Svaki dan je dolazio vlak s nekoliko vagona putnika iz Zenice. Puno naroda. Svi sa onim dječijim kolicima. I onda se rasprše po Kaknju i po onim hrvatskim selima. Navečer se vraćaju s punim kolicima plijena.

Posebno se sjećam jedne starice, sva savijena koliko je stara. U vreći nosi posuđe i escajg, sve joj zvecka. A u drugoj ruci drži veliku antenu, ima anteni tri metra. Iza nje ide neki čiča, nosi oluk, četiri metra dug. Eto kako je bilo“

Kako je bilo onima koji su ostali!?

„Pa imao sam na Caritasu naše ljude i ono malo Srba. Srbi nisu imali nikog. Muslimani im nisu ništa davali. Da im nije Caritasa ne bi imali od čega živjeti. Njima sam odredio jedan dan u Caritasu pa su dolazili.

To je saznao i Radovan Karadžić pa je preko SRNE zahvalio „svešteniku u Kaknju što pomaže Srbe“. Nakon toga je na jednom izlogu u Kaknju osvanu natpis „Caritas hrani četnike“.

A našim ljudima je bilo teško zbog nesigurnosti i provokacija. Više djecu nisu mogli slati u školu. Učili ih svašta. Pa smo mi u župnom uredu organizirali nastavu za nacionalnu skupinu predmeta.

Problem je bio za bilježnice, pribor... jedno vrijeme su nam slali iz Herceg Bosne, ali onda se više nije moglo.“

Zar nije bilo stranaca da pomognu?

„Pa bila je ta organizacija iz Bologne. Ali nama nisu htjeli ništa dati. Govorili su da ne pomažu jednonacionalne škole. Nismo mi bili jednonacionalni što smo htjeli, to je bila nastava za predmete koje nisu mogli dobiti u javnoj školi.

A i lagali su. U Donjem Kaknju je škola 100 posto jednonacionalno muslimanska pa su im sve davali. Još se i pobratimila ta škola sa školom u Bologni.

Ti stranci su posebna priča. Uglavnom su bili protiv Srba i protiv Hrvata. Većina je radila za muslimane.“

Slučaj sestre Danke

Ni poslije rata se situacija nije smirila. U rujnu 1996. blizu župnog ureda ubijena je sestra Danka. Jednog od ubojica su uhvatili sami Hrvati Kaknja. Radilo se o Josipu Čokari, lokalnom alkoholičaru. Bilo je jasno da Čokara nije imao motiva ubiti sestru. Kasnije je vještakinja ustvrdila da je Čokara nije neuračunjiv, ali je jako povodljiv. Tu večer kad je ubojstvo počinjeno Čokara je bio pijan, pa Jukić i župljani smatraju da je bio namjerno napijen i uključen u ubojstvo kako bi „Hrvat ubio časnu sestru“.

Naravno, sudski proces je završio na osudi Josipa Čokare, dok organizatori nisu pronađeni.

Slučaj sestre Danke, kao i ubojstvo nastavnika Ive Kneževića mjesec dana nakon toga definitivno je obeshrabrilo Hrvate da se vrate u četiri kakanjske župe.

Poslije rata u župi Kakanj ostalo je 3.000 Hrvata. Kada je napustio župu 2001., Jukić je „ostavio“ 2.300 župljana, da bi ih danas bilo manje od 900.

U četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj danas ima ukupno oko 3.000 župljana. A prije rata je bilo 16.000.

Iza rata

Malo je onih koji bi se htjeli vratiti u takvo okruženje. Ubojice su hodale slobodne, a nije se znalo tko je slijedeći. Jedan od malobrojnih koji se zalagao za povratak je Niko Lozančić.

„On se vratio s troje male djece. Ni danas ne znam kako se usudio. Ali u Hercegovini nije bilo interesa da se Kakanjci vrate. Dobili su dole zemlju da ostanu i većina ih je ostala.“

Priča monsignora Jukića je priča jednog čovjeka. U Kaknju je od 1977. i dobro zna svoj narod. Dobro zna sve ono što je prethodilo, i sve ono što je bilo u ratu. Svjedok je vremena i jedne zajednice koje skoro više nema. Broj katolika u Kaknju je svakim danom manji, uskoro možda neće biti nikoga tko bi mogao ispričati što je bilo s čitavim jednim narodom.

Propaganda će se već pobrinuti za promociju teze kako su „Hrvati otišli sami“. Proširit će je razni josipi čokare kakvih ima po Sarajevu, Kaknju, Bistriku...

Dnevnik.ba

09/10/2026

MOJIM ZAHTJEVNIM BIRAČIMA - 753 P**A HVALA!

Nije mi bila posebna namjera čestitati bilo kome bilo što nakon izbora. Ali kako su moji birači prilično lojalni, i ktomu osjetljivi na objave, mnogo ih se javilo sa zahtjevom da im zahvalim.

Ništa gore od nezadovoljnog birača.

Inače, osnovna razlika mojih birača, i recimo onih Čavarinih, je što moji očekuju nešto i nakon poraza. A Čavarini, navikli na pobjede, ne očekuju baš ništa.

Zato ja svojima moram zahvaliti a on svojima ne mora.

Dragi moji birači iz Središnje Bosne, kojih je svake četiri godine sve više i više, hvala vam što ste glasali za mene. Obećavam da niste bacili glas.
Istina, ponovo nisam prošao, i tko zna kad ću. Ali bitno je da imam nekakav legitimitet napisati da ovakvu demokraciju treba ukinuti.

Kao što moji birači znaju, a Čavarini ne znaju i ne mogu znati - ne zato što ne čitaju ovo nego ne čitaju ništa - demokracija je obična prevara.

Prvo, nositelji izvršnih i zakonodavnih funkcija su organizirani u političke stranke koje u četiri godine upravljaju sa doslovno milijardama maraka proračuna. (Proračun je drugi naziv za Vaš novac).
Ja sam za prošle izbore, dok sam bio u HRS, na raspolaganju imao 2400 KM i besplatno korištenje stranačke FaceBook stranice.

I ove izbore sam imao na raspolaganju FaceBook stranicu HSS ali ni jednu marku. Istina, nisam bio nositelj liste.

Ove izbore mi je baš drago što sam na izborima bio s ekipom iz HDS. To sam demonstrirao i politički nekorektnim forsiranjem Žepčaka u svom podcastu, kojeg sam opet platio iz svog džepa.
Nije se osjetilo na glasovima iz Žepča.

Jer “demokracija”, kako je kod nas implementirana, nema ni osnovne naznake jednakih mogućnosti.

Vladajući, osim proračuna, čvrsto kontroliraju sve društvene resurse i procese. Opozicija nije u stanju učlaniti ni novog člana, a ne računati na više glasova.

Međutim najveća prevara demokracije jeste legitimitet. Kada se politička stranka natječe za glasove, ona se “prodaje” nekim osnovnim programskim i ideološkim načelima. Ali već sutra dan od tih načela nema ništa. A mandat traje četiri godine.

Još veća prevara je što političke stranke ponude samo jednu (do pet) tema kojim će se kao baviti. Međutim ljudski život se tiče skoro beskonačnog broja tema i problema kojima se legitiman predstavnik i ne pokušava baviti.
A mandat ide.

Znam da smaram svoje birače ali sami su krivi.

Demokratsko načelo “vladavine naroda” se u povijesti moglo realizirati samo u malim zajednicama, gdje je demokracija uostalom i nastala. Čim jedan predstavnik predstavlja više ljudi nego što osobno poznaje, on je sigurno posvećeniji svom nego njihovom interesu.

Ali, ima jedna caka.

Digitalno je doba i više nema potrebe za parlamentarnim načinom predstavljanja. Mi kao društvo možemo bez problema razviti aplikaciju u kojoj bi svi građani, o svakom pitanju, bez mandata i bez posrednika, mogli odlučivati o svom životu - usvajati proračune i raspoređivati sredstva.

Nama već danas ne trebaju vlade, parlamenti, zastupnici, izbori… samo aplikacija.

Zato ću, ako dozvolite, u ime vas 753 koji ste glasali za mene, i ovih dopisnih koje čekam, predstavljati tako što ću se zalagati da digitaliziramo demokraciju!

Zašto bi za zakon koji se tiče direktno vas, glasovao neki HDZ-ovac, kojem je pobjedu osigurao neki seoski predsjednik Temeljnog ogranka prije 3,5 godine, a ne vi direktno i odmah!?

Zar je neki d***l bez dana staža u životu kvalificiraniji da svaki mjesec usvaja desetke zakona o kojima nema pojma od vas kojih se Zakon direktno tiče?

Vi nećete glasati za sve. Samo ono što vam je važno.

Takav nama sistem treba. A ne da svake četiri godine gubim izbore protiv sistema koji ne može izgubiti i moram čestitati ljudima koji su izgubili sa mnom.

Hajde da digitaliziramo demokraciju i odbacimo antički način zastupanja i predstavljanja.

753 p**a vam hvala na čitanju.

Vaš legitimni predstavnik